U svakoj raspravi o lakim drogama u kojima sudjeluju političari konzervativne provinijencije, koji odbijaju razlikovati droge prema njihovoj štetnosti i snazi, postoji gotovo sto postotna šansa da će na površinu biti izvučen “gateway argument” odnosno argument marihuane kao “ulazne droge” za konzumaciju težih.
Argument je jednostavan: “Lake droge ne treba legalizirati jer korištenje lakih droga vodi korištenju težih – svi korisnici težih droga počeli su s lakšima i svi se nisu zadržali na lakšima.” Osnova ovog argumenta je korelacija između korištenja marihuane i korištenja heroina ili kokaina pri čemu se samo zato jer jedno slijedi iza drugog implicira da jedno uzrokuje drugo.
Ova kauzalitetna pogreška (post hoc ergo propter hoc – nakon toga dakle radi toga) počiva na nedokazanoj pretpostavci da korištenje težih droga dolazi ZBOG, a ne samo NAKON korištenja lakih droga. Naime, ako bismo princip ovakve uzročnosti primjenili dosljedno, ulazna droga za gotovo sve korisnike težih droga bila bi nikotin ili kofein. S tim se obično počinje i niti jedan današnji korisnik heroina se nije zadržao samo na nikotinu. No nikome ne pada na pamet tvrditi da “pušenje cigareta vodi težim drogama” makar za korelaciju između pušenja nikotina i korištenja heroina ima podjednako dokaza kao i za korelaciju između marihuane i heroina.
Korelacija ne znači uzročnost. Ako želimo dokazati uzročnost moramo opisati kako točno uzrok dovodi do posljedice, a ne samo ustvrditi da posljedica nastupa kronološki kasnije. Za dokazivanje uzročnosti između korištenja marihuane i korištenja težih droga postoje dva puta: uzročnost je kemijska ili uzročnost je socijalna. Kemijska uzročnost podrazumijeva da korištenje marihuane stvara određene kemijske promjene u mozgu konzumenta koje ga čine sklonijim težoj drogi. Socijalna uzročnost podrazumijeva da korisnik marihuane, zbog socijaliziranja s dilerima i korisnicima drugih droga, dolazi u kontakt s jačim drogama te pod pritiskom društva (npr. diler) počinje koristiti teže droge.
Za prvu teoriju uzročnosti ne postoje nikakvi znanstveni dokazi. Marihuana je dokazana kao “opasna” droga jedino u slučajevima psihotičnog poremećaja osobnosti koji korištenjem marihuane (kao i alkohola) može biti pogoršan. Ne postoje nikakvi biokemijski dokazi za njen ulazni potencijal odnosno da korištenje marihuane stvara kemijski disbalans koji bi bio temelj predispoziciji za korištenje težih droga.
U takvim okolnostima kao prihvatljivo objašnjenje ostaje teorija socijalne uzročnosti. I upravo na toj teoriji pada konzervativni stav prema legalizaciji lakih droga jer se upravo legalizacijom osigurava da konzumenti drogu ne kupuju kod dilera koji prodaje i teže droge. Izbjegavanjem dilera koji imaju interes prodati i težu (adiktivnu) drogu smanjuje se potencijal prelaza na teže droge. Legalizacija lakih droga odvaja konzumente od podzemlja i prekida socijalnu poveznicu s njim.
Ultimativno dakle, čak i kada bismo prihvatili teoriju da je marihuana ulazna droga za teže droge morali bismo zaključiti da se njen ulazni potencijal jedino može spriječiti legalizacijom.
