Biračko pravo ne ovisi o plaćanju poreza

12/29/2009

U raspravi o biračkom pravu Hrvata u Bosni i Hercegovini redovito se do iznemoglosti reciklira argument porezne biračke legitimacije. Prema njemu, Hrvati u BiH nemaju pravo glasati na izborima u Hrvatskoj jer u Hrvatskoj ne plaćaju porez. U nedavnom editorijalu Index.hr je odgovorio kritikama iz Bandićevog stožera koji je prozvao Index.hr zbog članka koji etiketira Bandićeve glasače kao “seljake” i “Herceg-Bosance”. U odgovoru, Matija Babić je odgovarajući na optužbe za rasizam napisao

Index nikada nije, niti hoće, promicati ikakav vid rasizma. Stanovnike BiH poštujemo i naravno da ih smatramo jednako vrijednima. No u isto vrijeme njihove glasove na hrvatskim izborima smatramo bezvrijednima. Stanovnici BiH imaju svoju državu, kojoj plaćaju porez, neka u njoj i glasaju. A našu državu, kojoj mi plaćamo porez, neka ostave nama.

Vezivanje prava glasa s plaćanjem poreza je logički neispravno. Argument da hrvatski državljani u BiH nemaju pravo glasati jer ne plaćaju porez je nepravilan i neuvjerljiv jer porez nije preudvjet za pravo glasa. Kada bi plaćanje poreza bio preduvjet za ostvarivanje biračkog prava, svatko bi trebao prilikom glasanja prvo pokazati da je platio porez. Da plaćanje poreza i konzumacija biračkog prava nemaju nikakve veze pokazuje i činjenica da je u Hrvatskoj puno onih koji ne plaćaju nikakav porez  (studenti, nezaposleni) ali imaju pravo glasa koje nitko ne dovodi u pitanje. Porez služi doprinosu za zajedničke troškove i nije vezan uz pravo glasa.

Nije dakle problem u tome gdje se plaća porez ili plaća li se nego gdje se živi odnosno gdje se konzumiraju posljedice izbornih rezultata. Onaj koji je trajno nastanjen van Hrvatske ne bi trebao imati utjecaj na izborni rezultat u Hrvatskoj jer ne snosi direktne i svakodnevne posljedice tog izbora. To je puno logičniji i uvjerljiviji argument koji bi i Index trebao prihvatiti ako misli voditi uvjerljivu medijsku kampanju protiv glasanja BiH Hrvata na izborima u Hrvatskoj.

Gateway argument: Uvijek ista falična logika HDZ-a

12/06/2009

U svakoj raspravi o lakim drogama u kojima sudjeluju političari konzervativne provinijencije, koji odbijaju razlikovati droge prema njihovoj štetnosti i snazi, postoji gotovo sto postotna šansa da će na površinu biti izvučen “gateway argument” odnosno argument marihuane kao “ulazne droge” za konzumaciju težih.

Argument je jednostavan: “Lake droge ne treba legalizirati jer korištenje lakih droga vodi korištenju težih – svi korisnici težih droga počeli su s lakšima i svi se nisu zadržali na lakšima.”  Osnova ovog argumenta je korelacija između korištenja marihuane i korištenja heroina ili kokaina pri čemu se samo zato jer jedno slijedi iza drugog implicira da jedno uzrokuje drugo.

Ova kauzalitetna pogreška (post hoc ergo propter hocnakon toga dakle radi toga) počiva na nedokazanoj pretpostavci da korištenje težih droga dolazi ZBOG, a ne samo NAKON korištenja lakih droga. Naime, ako bismo princip ovakve uzročnosti primjenili dosljedno, ulazna droga za gotovo sve korisnike težih droga bila bi nikotin ili kofein. S tim se obično počinje i niti jedan današnji korisnik heroina se nije zadržao samo na nikotinu. No nikome ne pada na pamet tvrditi da “pušenje cigareta vodi težim drogama” makar za korelaciju između pušenja nikotina i korištenja heroina ima podjednako dokaza kao i za korelaciju između marihuane i heroina.

Korelacija ne znači uzročnost. Ako želimo dokazati uzročnost moramo opisati kako točno uzrok dovodi do posljedice, a ne samo ustvrditi da posljedica nastupa kronološki kasnije. Za dokazivanje uzročnosti između korištenja marihuane i korištenja težih droga postoje dva puta: uzročnost je kemijska ili uzročnost je socijalna. Kemijska uzročnost podrazumijeva da korištenje marihuane stvara određene kemijske promjene u mozgu konzumenta koje ga čine sklonijim težoj drogi. Socijalna uzročnost podrazumijeva da korisnik marihuane, zbog socijaliziranja s dilerima i korisnicima drugih droga, dolazi u kontakt s jačim drogama te pod pritiskom društva (npr. diler) počinje koristiti teže droge.

Za prvu teoriju uzročnosti ne postoje nikakvi znanstveni dokazi. Marihuana je dokazana kao “opasna” droga jedino u slučajevima psihotičnog poremećaja osobnosti koji korištenjem marihuane (kao i alkohola) može biti pogoršan. Ne postoje nikakvi biokemijski dokazi za njen ulazni potencijal odnosno da korištenje marihuane stvara kemijski disbalans koji bi bio temelj predispoziciji za korištenje težih droga.

U takvim okolnostima kao prihvatljivo objašnjenje ostaje teorija socijalne uzročnosti. I upravo na toj teoriji pada konzervativni stav prema legalizaciji lakih droga jer se upravo legalizacijom osigurava da konzumenti drogu ne kupuju kod dilera koji prodaje i teže droge. Izbjegavanjem dilera koji imaju interes prodati i težu (adiktivnu) drogu smanjuje se potencijal prelaza na teže droge. Legalizacija lakih droga odvaja konzumente od podzemlja i prekida socijalnu poveznicu s njim.

Ultimativno dakle, čak i kada bismo prihvatili teoriju da je marihuana ulazna droga za teže droge morali bismo zaključiti da se njen ulazni potencijal jedino može spriječiti legalizacijom.

Post hoc ergo propter hoc argumentacijska pogreška